Današnje duhovno ozračje

Autor: don Ivo Balukčić

Petak, 11. ožujka 2011.

I danas nastavljamo razmišljati o velikom pastoralnom pokretu u Katoličkoj Crkvi, a to je ''nova evangelizacija''. U procesu ''nove evangelizacije'' važna komponenta je svijest u kakvom svijetu živimo i što sve može utjecati na našu vjeru.

Kristovi učenici žive u svijetu i obilježeni su – a često također i uvjetovani bez svoga znanja – postojećom kulturom koja se razvija izvan bilo kakvog odnosa s Bogom. U takvom okruženju koje se opire samoj ideji Boga, mnogi vjernici dopuštaju da na njih sve više utječe prava diktatura hedonizma, konzumerizma i relativizma, koji se sve više šire iz raznih centara moći osobito kroz medije koji oblikuju javno mnijenje u današnjem svijetu. Tako, mnogi među onima koji se nazivaju katolicima podliježu načinu života u kojemu se čini kako Bog i vjera nemaju nikakav utjecaj u današnjem svijetu. Vjera izgleda ispražnjenom u svom sadržaju i više se ne iskazuje osobnim angažmanom, te na svijetlo izlazi nesklad između ispovijedane vjere i svjedočanstva u konkretnom životu.

Također, na kršćansku ravnodušnost utječu i razni duhovni pokreti izvan Crkve. Ta, kako je neki nazivaju post-modernom religioznošću, je religija čovjekova "ja", utemeljena na osobnom uspjehu i uspjehu vlastitih inicijativa. To je subjektivistička duhovnost koja nije utemeljena na objavi vezanoj uz povijest. ''Ono što vrijedi sposobnost je pronalaženja načina da se osoba "osjeća dobro" (Gdje je tvoj Bog, str. 22). Očit je ponor koji tu religiju čovjekova "ja" dijeli od kršćanske vjere koja je religija "ti" i "mi", tj. religija odnosa i zajedništva koja svoje izvorište ima u Presvetom Trojstvu.

Jedno od karakterističnih obilježje ove nove religioznosti pomanjkanje je zanimanja za pitanje istine. Sv. Otac Benedikt XVI. to će izreći ovako: ''U našoj kulturi, obilježenoj "oslabljenom mišlju", čvrsta uvjerenja često izazivaju prezir. Za mnoge istina ima negativnu konotaciju, pridruženu pojmovima kao što su "dogmatizam", "netolerancija", "nametanje", "inkvizicija". U korijenu takvog stanja nalazi se pokušaj da se nametne antropologija bez Boga i bez Krista. Takvo razmišljanje dovelo je do poimanja čovjeka kao 'apsolutnog središta stvarnosti, izvještačeno ga postavljajući na mjesto Boga i zaboravljajući da nije čovjek taj koji stvara Boga, nego je Bog onaj koji stvara čovjeka. Zaboravljanje Boga dovelo je do napuštanja čovjeka.

Taj nesklad ne potječe samo od utjecaja sekularizirane kulture, već također od određenog straha od hrabrog ponašanja u službi vjere, što je posljedica pomanjkanja kršćanskog odgoja koji nije pripravljao na pouzdavanje u snagu Evanđelja i koji nije znao ispravno vrednovati osobni susret s Kristom preko molitve i sakramenata. Tako se može širiti određeni praktični ateizam, također i među onima koji se i dalje priznaju kršćanima. Neznanje, bilo vjersko bilo kulturno, jedan je od glavnih uzroka nevjere, malo-vjernosti i vjerske ravnodušnosti.